Bosna i Bosnjani 

Sve su cešci novinski napisi iz pera Bošnjaka koji lamentiraju nad nekoliko cinjenica:
da su Bošnjaci kao vecinska nacija u BiH na žestokom udaru srpske i hrvatske propagande, kojoj se po pravilu prikljucuje i dio evropske štampe;
da se na mnoge izrecene neistine u bošnjackoj štampi ne odgovara i
da je samosvijest u Bošnjaka, i nakon rata ( 1992-1995) , i veoma teškog i traumaticnog iskustva, i dan danas ravna nuli.
Oni koji lamentiraju i pokušavaju na ova tri pitanja odgovoriti cini se ne nalaze prave odgovore. Ili, i kad su na putu da daju tacan odgovor, ne uzimaju u obzir temeljne slabosti u samih Bošnjaka, u svemu onome što su na kulturnom, naucnom i politickom polju izmedu 1848. i 2004. godine radili. Ili pak doticu samo površno temu samosvijesti i ne pokušavajuci odgovoriti na pitanje šta je suština te samosvijesti, kako se ona gradi i koji su preduslovi da se ona uopce može razvijati i postati dio tzv. 'nacionalnih interesa'.

Da bi jedna nacija bila svjesna sebe i svojih interesa ona treba da se usmjeri ka proucavanju sljedecih fenomena:

nacionalna kultura koju cine jezik, pismo i književnost, i kultura u širem smislu;
nacionalna historija;
nacionalni teritorij u smislu domovine, životnog prostora.

Cesto se brkaju pojmovi nacija i narod. Narod je starija, uopštenija i šira kategorija od nacije. Narod može biti izdijeljen na više plemena, rodovskih saveza i grupacija. Moderne nacije egzistiraju od polovine 19.stoljeca a svoju su samosvijest razvile na temelju proucavanja maternjeg jezika, kulture i historije, na odredenom teritoriju na kom su formirale nacionalnu državu. To budenje nacija u Europi polovinom 19. stoljeca nazvano je narodnim preporodima i predstavljalo je korak naprijed u smislu prevazilaženja feudalnih društvenih odnosa i njihovih stega. Bilo je to znatno približavanje feudalaca narodnim slojevima, jedna vrsta demokratizacije u smislu da zajednicka historijska sudbina veže ljude koji govore istim jezikom, imaju istu književnost, iste obiacje, religiju i kulturu. To donekle ukida razlike medu bogatim i siromašnim, fabrikantima i radnicima, zemljoposjednicima i onim koji obraduju zemlju, jer pripadaju istom kodu ponašanja. To ih povezuje, stvara medu njima povjerenje i zajednicki interes ocuvanja vlastitog jezika, religije i kulture unutar granica vlastite zemlje. Ranije cesto prisilna odbrana domovine, rodne grude, postaje dio nacionalnog ponosa i ljude više nije trebalo prisilno voditi u rat. Iz te hipertrofirane ljubavi prema svemu što je oznaka nacionalnog, rodio se opasni virus nazvan nacionalizam, jer je u sebi nosio netrpeljivost prema drugoj naciji, drugom jeziku, drugoj etnickoj grupaciji, drugoj zemlji i državi. I jer je htio što vece širenje i ekonomsku moc nacionalne države na racun susjeda i manjih naroda. Zbog toga su se nakon 1848. godine pojavili mnogi regionalni, nacionalni, kolonijalni, ali i svjetski ratovi. Nacionalne države donijele su Europi i svijetu gradanske slobode i demokratiju, ali i nevidene patnje, razaranja i ratove.
Bošnjaci Bosne i Hercegovine, raniji Bosone, pa Bošnjani u kršcanstvu ( katolici, pravoslavci i patareni), bili su jedan narod! Najstariji relevatni historijski izvori pominju prvo Bosone,a zatim Bošnjane. Susjedni narodi se pominju samo ukoliko su naselili pogranicna podrucja Bosne, ili teritorije koje su u pocetku pripadale Bosni i bile pod upravom bosanskih vladara. Ne može se manjina u rubnom podrucju neke zemlje proglasiti narodom te zemlje i države. Zemlja Bosna i njen narod Bosone, Bošnjani, dobili su ime po rijeci Bosni!
Dio Bosona/Bošnjana je nakon 1463. godine primio islamsku vjeru. Primili su je patareni, oznaceni kao heretici, dualisti, katari, te su i oni i zemlja Bosna u kojoj su živjeli, cak i njeni vladari, stoljecima proganjani od strane 'pravovjernih' kršcanskih vojski. U Bosnu su upadali najcešce Ugri/Madari, sa sjevera, preko rijeke Save, zatim Mleci/Venecijanci, sa juga, iz Dalmacije, kojom su dugo vladali. Sa istoka je 1350. godine u Bosnu upala i srpska vojska. Ovaj pokušaj pokorenja Bosne kojom je tada vladao bosanski ban Stjepan II. Kotromanic nije uspio. Srpska vojska je bila poražena kod bosanskog stonog grada Bobovca. Objeda, optužba da su kršcani Bosne heretici cesto se koristila od strane susjednih vladara da bi se ka Bosni usmjerile strane vojske u cilju slabljenja njene odbrambene moci. Bosanski patareni, koje su historici tek u 19. stoljecu nazvali i bogumilima, primili su nakon 1463. godine islamsku vjeru, jer je to za njih bio izlaz , ali i mogucnost da sacuvaju svoje baštine. O hereticima u Bosni pod imenom bogumili nema niti jednog jedinog historijskog izvora! U svim izvorima o kršcanskim hereticima u Bosni pominju se samo patari, dualisti, manihejci, patareni i katari! .

Od 1848. godine, posebno od 1878. kada je na Kongresu svjetskih sila u Berlinu Bosna i Hercegovina stavljena pod austro-ugarsku upravu, prema zemlji Bosni djeluju dvije naucne i propagandne struje: srpska i hrvatska! Cilj im je bio staviti znak jednakosti izmedu religije i nacije! Pojam Bošnjanin je bio potpuno negiran kao ime naroda. Izuzetaka je, ipak, bilo. Fra Ivan Frano Jukic je u pocetku bio vatreni Bošnjanin/Bošnjak i izdavao je casopis 'Bosanski prijatelj' koji je finansirao Ljudevit Gaj. Arhimandrit Anfilohije iz Novog Sada, u jednoj polemici u to vrijeme upozorava Bošnjake da se njihovo ime i pismo brišu gdje god se stigne navodeci primjer grobne ploce bosanske kraljice Katarine u crkvi Ara Coeli u Rimu sa koje je isklesan epitaf pisan bosanskim jezikom i njenim pismom. Pošteden je samo epitaf na latinskom jeziku. I zaista, nauke iz susjedstva, nakon austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, združeno su uspjele istisnuti ime Bošnjanin kao ime naroda Bosne. Bošnjani su zbog cinjenice da su bili multireligiozan narod ( katolici, patareni i pravoslavci) postali predmetom žestokog propagandnog natjacanja u tome kojoj ce se naciji prikloniti. Na koncu su podijeljeni i imenovani kao tri razlicite nacije. Uspjeha, naravno, ne bi bilo da bosanski narod to nije i sam želio. Tome je znatno, ali ne i presudno, doprinijela i austro-ugarska vlast. To nacionalno opredjeljivanje ne može se više negirati, niti je produktivno, pametno, realisticno.

Tako je naucnim i propagandnim putem bosanski narod podijeljen na tri dijela, a samo ime naroda uklonjeno iz naucnog interesovanja, zahvaljujuci i samim Bošnjacima koji su primili islam. Za ovu trecu narodnosnu grupu bilo je najvažnije da ime se vjera sacuva, a o maternjem jeziku, kulturi, historiji i drugim bitnim nacionalnim elementima vodili su racuna samo ukoliko se oni doticu vjere i vjerskih pitanja. Malobrojni intelektualci, kao što su dr. Savfet-beg Bašagic, Mehmed-beg Kapetanovic Ljubušak i drugi, nisu uspjeli probuditi vecu nacionalnu svijest Bošnjaka islamske vjere, upozoravajuci na važnost imena naroda i jezika, na važnost historije zemlje i države Bosne. Ostali su usamljeni, jer su vjerski prvaci Bošnjana muslimana bili orijentisani na vjerska i materijalna pitanja razvoja i opstanka islama kao vjere u Bosni i Hercegovini.

Srpska i hrvatska strana od samog pocetka nacionalnih pokreta u Europi, ne kasneci ni dana za svime što se dogadalo, nastoje svim silama da se propagandno i naucnim putem 'osvoji' Bosna. Kad im nije pošlo za rukom dokazati da je sva Bosna srpska ili hrvatska, jer su tu ulazili u medusobne žestoke polemike i sukobe, bili su zadovoljni jedno vrijeme i time da su se bosanski katolici u popisima izjašnjavali kao Hrvati a pravoslavci kao Srbi. To je bio uspjeh iznad ocekivanja. Treci, u islamskoj vjeri, umjesto za bosanski jezik, bosansku historiju, bosansku književnost, ime Bošnjak i Bosna, borili su se za otvaranje mejtefa i medresa, za ocuvanje vakufske imovine i znanje jezika kojim niko u Bosni nije govorio, osim školovanih ucenjaka. Olako su pristali na to da im se sakrije ili ukine stvarno narodno ime. Mnogo više je bilo onih koji su bili zadovoljni da su samo muslimani, i ne znajuci koje su posljedice tog pristanka. S gubitkom imena gubi se zemlja, jezik, imovina, poštovanje, sve, gotovo sve. To su vrlo dobro znali oni koji su slabili njihovu svijest o Bosni i bosanskoj pripadnosti i vrlo vješto su to iskoristili. Olako su muslimani RBiH, iako su imali i visoko odškolovanu inteligenciju i u socijalistickoj Jugoslaviji, pristali na nacionalno ime Musliman, sa velikim M. Za taj pojam se boriše i izboriše i njihovi intelektualci ateisti. Ni oni nisu znali, ili nisu htjeli da znaju, da je Boson/Bošnjanin bilo ime autohtonog naroda Bosne.
Stoljecima je postojala zemlja Bosna i njena država koja je nastala paralelno sa susjednim državicama. I trajala je mnogo duže od tih državica koje su je kasnije svojatale i pokušavale sebi prikljuciti. Bili su i bosanski banovi i kraljevi, od kojih niti i jedan nije kazao da je on vladar hrvatskog ili srpskog naroda! Bosanski kralj je bio vladar zemlje Bosne i njenog naroda koji se u svim izvorima pominje kao Bošnjani. Ucenjaci i propagandisti iz susjedstva su bili uporni u tome da ime Bosna ( kod Porfirogeneta Bosona ) znaci samo ime zemlje a nikako i naroda. Cak su Porfirogenetovo 'horion Bosona' pogrešno preveli sa 'zemljica Bosna'. A 'horion' na grckom znaci 'dio', 'djelic'. Ispravan prijevod je: 'dio Bosona'! Dakle, Porfirogent 948. godine ne pominje 'zemljicu Bosona', nego 'dio' ili 'djelic Bosona'. Tu vec pada tvrdnja da se Bosna prvi put u historiji pominje kao 'zemljica' i da se ime Bosona odnosi samo na zemlju a ne i narod!

Još jedan izvor krucijalno je važan za zemlju Bosnu i njen narod. To je hronika koju je pisao Kinamos 1154. godine dok je bio u pratnji vojnog pohoda vizantijskog cara Emanuela Komnena protiv Ugarske, koja je bila zaposjela Branicevo u Srbiji. Na Ugarskoj strani borio se i bosanski ban Boric sa svojom vojskom. Kinamos u hronici piše sljedece o bosanskom banu Boricu:

'Kad je bio blizu Save,
skrene odatle prema drugoj rijeci imenom Drina,
koja utjece drugdje,
i dijeli Bosnu od srpske zemlje.
A Bosona nije podložna
velikom županu Srba,
nego je sama zase,

narod

koji svojim
zasebnim nacinom živi
i sam sobom upravlja.'

Za Kinamosa Bosna je i zemlja i narod, kao i za Perfirogeneta!

Bosanska historija/povijest, bosanska književnost i bosanski jezik, nisu se, sve do 1992. godine, predavali u školama Bosne i Hercegovine. Usamljeni pokušaj Banjamina Kalaya, ministra u Austro-ugarskoj monarhiji, da se u školama Bosne i Hercegovine uvede bosanski jezik kao 'zemaljski' jezik naišao je na ogorceno protivljenje susjeda. Bila je odštampana i Gramatika bosanskoga jezika, koju je napisao Vuletic. Taj usamljeni pokušaj jednog Austrijanca da se Bosanci vrate Bosni je sprijecen. Oni koji su svjesni posljedice imanja jezika i njegovog naziva – reagovali su neobicno oštro na Kalayev kulturno-obrazovni pokušaj. Bojali su se da se u Bošnjaka muslimana ne probudi nacionalna svijest i da ne pocnu voditi racuna o bosanskome jeziku, bosanskoj književnosti, bosanskoj historiji/povijesti, zemlji i državi Bosni.
Bosna je, ipak, bila i ostala me(h)ka, multinacionalna, multireligijska zemlja. Ceh toj me(h)koci placali su redovito, mada ne samo, Bošnjaci islamske vjere.

Kada su,polovinom 19. stoljeca stvarane i stvorene nacije u Europi, Bošnjaci muslimani Bosne i Hercegovine, posebno nakon 1878. godine, našli su se u procjepu izmedu Zapada i Istoka. Kulturom i religijom pripadali su Istoku, a na Zapadu, zbog religije, teško su se ili nikako snalazili. Turska ih je ostavila na cjedilu, bez ikakve logisticke pomoci, da bi na kraju prodala Autro-ugarskoj i svoj formalni suverenitet nad Bosnom. Ostavši kao na golom otoku, Bošnjaci su se grcevito uhvatili vjere da i bez nje ne bi ostali, kao što su ostali bez jezika, narodnog imena, vlasti, privilegija, a imovina se preko noci topila. Držao ih je cesto neracionalni ponos. Mnogi su se selili u Tursku. U tome ih niko nije zaustavljao osim srpskog pjesnika Alekse Šantica koji je pisao:

'Ostajte ovdje, sunce tudeg neba
nece vas grijat k'o što ovo grije...'

Jesu li i koliko su Bošnjaci islamske vjere, njihovi vjerski i politicki vodi, krivi za sve ono što im se dogada od 1848. godine do danas? To što je pocelo tada traje i dan-danas. I rat 1992-1995 je pokušaj potpune realizacije tih ideja i planova da se Bosna i Hercegovina osvoji ili podijeli. U tu ideju, politicku i naucnu, ali po Bošnjake životno opasnu, uložena su znatna materijalna sredstva. U pocetku su nosali Europom autohtonu bošnjacku pjesmu 'Xalostna pjesanza plemenite Asan-Aghinice', koju je otkrio Fortis 1774. godine u dalmatinskom zaledu, a prepjevao na njemacki jezik Johann Wolfgang von Goethe. Predstavljali su je kao srpsku pjesmu. Na drugoj strani kao hrvatsku, zbog lokaliteta na kom je otkrivena. Kod Goethea stoji da je jezik Morlakisch ( morlacki, dakle ni srpski ni hrvatski nego jezik autohtonih stanovnika ilirskog porijekla).
Ideju su proširili po Europi i cijelom svijetu:
Da u Bosni nije bilo i da nema autohotnog naroda;
Da su u Bosni živjeli i da žive 'oduvijek' samo Srbi i Hrvati;
Da nema bosanskog jezika;
Da je u Bosni postojao i da postoji samo srpski i hrvatski jezik.

U taj projekat su uložena ogromna sredstva, na tome su stoljece i pol radili historicari, lingvisti i drugi naucnici.
A Bošnjani,Bošnjaci, oni autohtoni, šta su oni uradili? Koliko su oni sredstava i napora uložili u ideju odbrane imena jezika i naroda, a konsekventno tome i u ideju odbrane jedinstvne zemlje Bosne? Zašto uporno sprijecavaju formiranje Matice bosanske? Jer su svjesni toga da tu najvažniju ulogu igra maternji jezik i europska pisma. Zašto još uvijek i bošnjacki historicari i lingvisti ponavljaju tvrdnje svojih panslavistickih ideologa o nepostojanju naroda Bosne koji se zvao Bosone,Bošnjani? Dok se ne prekine ta temeljna pogreška i linija u bošnjackoj kulturi i politici – nece biti kraja nestanku Bosne i Bošnjaka u njoj. Treba samo pažljivo citati današnju propagandu sa jedne i druge strane BiH i uporediti je sa propagandom od prije jednog stoljeca, pa ce se vidjeti da se ta linija nije puno promijenila. Samo je rafiniranija i temeljitija.

Autor : Mustafa Mujo Spahalic